[b] Malo šta je još po starom !

Malo šta je još po starom !

To što sam bila, to sad, crna zemlja pokriva. To što bih bila, Nebo zna, pa nek' odgonetava.


07.06.2016.

Dželat tebi neću biti ja, već život. Zvat ćeš ga kaznom.

Nisu me naučili kako se nosi sa nemirnim morem koje obećava potop, a na pučinu su me bacili. Nisu mi rekli da su oni koji ti pričaju najljepše priče ustvari oni koji ti uzimaju dušu ne osvrćući se. Nisi pogledao iza sebe dok si mi govorio da sam prašina. Sjećam se. Srela sam tebi slične. Život ih je kao i tebe zavarao. Ali sve ono što si ti plaši me. Plašim se činjenica koje te dovode do razmišljanja. Plaši me tvoj dodir, čist kao suza, a od duše tvoje crnji. Plašim se i stanja u kojem ostajem bez tebe dok me držiš za ruku i govoriš da si uvijek tu. Plašim se svega što si mi. Ali ovdje prestajem. Tebe neće da boli ni bijeg od stvarnosti, ni sve ono što radiš, neće da te boli ni način na koji od tebe odlazim. Tebe neće da boli, ali će život da ispiše stranice koje ja ostavljam prazne. Iza mene neće ostati trag. Kiše će isprati svaki korak koji sam napravila. Na početku smo mog vremena. I ova zvijer koju si stvorio u meni jednom će te presresti. Na putu tame, dok se budeš plašio zavarat će te osmijehom i borit ćeš se protiv samog sebe, ali nećeš pobijediti. Izgubit ćeš osjećajući isti onaj strah koji sam osjećala i ja plašeći se tvoje izdaje. Dajem obećanje.

04.02.2016.

Cigare su dogorjele, riječi više ništa ne znače

Znaš li koliko samo mrzim sate u kojima prolazimo? Znaš li koliko rastanaka prebolim u sebi dok ispraćam nepoznate ljude pogledom, a svaki put se od tebe rastajem. Ne znaš, kako bi znao? Tvoja usamljenost je tvoja nesreća. I mene si na nju osudio. Na nju navikao, pa mi je sad i od zraka potrebnija. Na dno si me sa sobom povukao i nije ti bilo žao. Ni trepnuo nisi dok si me riječima trovao, dok sam molila da me zagrliš, da prestane da boli ovo srce u meni što si vlastitim rukama čupao, a mene odgurivao. To je ljubav, govorio si. Sam si sebe ubijedio. Mene još više. A ja sam od grijeha svoga teža i crnija. Ne čekaj me, znaš da neću doći. I taj grijeh na tebi je sad. Obučen u tvoju košulju i još na tebi miriše. Neću ni ja tebe čekati. Kukavice poput mene bježe, rekao si. Kraj je bio jasan, sama sam ga napisala jer ti ni sve nepravde svijeta za koje nisi kriv neću oprostiti. Ne opraštam ni sudbini što mi je tebe poslala, ni ovom danu u kojem te volim. Ni ovim satima koji ravnodušno pokraj mene prolaze. Nikome ne opraštam. Nisu ti rekli da su svi moji porazi bili pobjede u koje sam čvrsto vjerovala. Ja nisam kao ti. Ja imam snage. Ja sam ono što tebi nedostaje. Ja sam tebe stvorila u sebi, ja ću u sebi i da te ubijem. I naposlijetku ko gubi? Onaj ko bježi ili onaj ko ostaje, reci mi? Nijedna tvoja riječ više me ne može spriječiti da odem od tebe. I reci mi zar postoji išta tako veliko što bi ti mogao uraditi da me dokrajčiš, da me ubiješ, da ne postanem jača?! Zato i šutiš, a ja se tvoje šutnje ne plašim. Sam se sebe plaši, jer si bez riječi ostao. A sve riječi koje bi i izgovorio, meni pripadaju - tu mi ništa ne možeš. Ubijedi se, onom jačinom kojom si mene u svoju ljubav ubjeđivao. A ono što si na kraju ostavio ljubav nije - prezir je. Ostavljam te nasamo s njim!

20.11.2015.

Odavno sve izgubilo je sjaj ..

Na jednoj su hartiji ostala sva sjećanja, sve ono što možda nikuda ne bi povelo. U dubini mene negdje znam da boli i znam da će dugo da boli, ali prihvatam. To je račun koji moram platiti, to su dugovi koje moram izmiriti, to je prekratnica. Praznina je ta koja boli, ona presjeca tišinu na pola. Gubici su svuda, samo je bitno da naučimo živjeti s njima, da poslije pada naučimo hodati. Život ne zna nježnije. Ja moram ovako, jer drugog puta za mene nema, a možda je ovo i najbolji. Niko mi o tome ništa ne može više reći. Pustiću prazninu da odradi svoje, a onda ću dočekati jutro, kao da nikada prije toga i nisam živjela.

08.10.2015.

Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.

U jednoj tvojoj suzi, bili su svi strahovi svijeta. A ko će znati kad se odlazi, da li je ispod te tmine od bola, satkana rijeka sreće.
I večeras gubimo, ali i gubitak je pobjeda, ako dovoljno čvrsto vjeruješ u to.
A ti si vjerovao, zato si još jednom otišao.
Kako se vjeruje nakon nepravde koja ti dušu razori, nauči me?!
Kako se odlazi, a da se pri tome ne osvrneš ni na život koji ostavljaš?
Odlasci su u nama samima, to sam davno naučila. Sad se s tim nosim onako kako moram,
jer drugo mi ne preostaje.

29.09.2015.

Posle tebe će ostati iste ulice ..

"-Ni haljinu ne valja krpiti, a kamo li ljubav. Bolje je otići. Ti bi otišla? Otišla bih! Zato što me ne voliš. Zato što te volim!"

27.09.2015.

Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum. Ne maši. Ni ja neću da mašem.

Prešla sam samu sebe sa ovom zloglasnom jeseni, suludo misleći da se neće ponoviti ako je jednom prespavam. Sujevjerna sam kada pričam o njoj, pa i ovu bol koju ona nanosi od nekud poznajem. Ima li išta gore od tmurne kiše koju ona nosi? Ima li igdje više tegobe nego u jednom njenom danu? Jesu li ikada noći tako duge, a svitanja bez nade? Sjećanja brzo izlape, dotraju, ali bojim se da neke rane nikada ne zarastaju. Poznajem te. Laži koje izgovaraš već su mi jednom otrovale dušu. Nemoj se zanositi dok me gledaš tim očima koje su mi već jednom nedostajale. Zbog tebe bih uništila i više nego što mi je dozvoljeno, ali tebe u sebi ne mogu. A i ne želim. Iz nekih starih razloga.

14.09.2015.

Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje..

Ovo su isti oni putevi kojima sam kročila i ranije, zar ne?! U borbi sa vremenom se gube bitke. Ništa ne treba tražiti izvan toga. Ali ljudi uvijek žele pobjeći. Nepoznato mi je ostalo zašto se nisam suočila sa snagom tih olujnih vjetrova koji su me natjerali da se zaustavim. Kao kroz maglu sjećam se .. imala sam snage. I san sam imala. U igri sa sudbinom nevješta sam bila. Naivno sam mislila da me neće poraziti. Jedno naspram drugog stojimo i gledamo se u oči kao dva dželata. Moj mač i moja kazna su bijeg. Tvoja kazna je samoća! Nećeš me pronaći nigdje više, jer ja ne postojim. To što vidiš u meni je ono što sam ja željela da vidiš. Ono si što sam ja od tebe stvorila. Preplašeni smo, oboje. Iz tog straha mi nudiš život, a u rukama imaš samo prah! Jednako smo slabi u lancima teških godina, dok nastojimo biti heroji. Savršena smo laž jedno drugom. Prekinut ću i dah koji te voli, vjeruj mi da to mogu, jer veći je zločin ova laž na našim usnama, njome smo razdvojili svemir, a isti su nam bili putevi. U rukama otrov čuvamo, dok jedno drugom posipamo staze ružama. Koliko smo samo surovi protivnici. Koliko smo bolno jednaki! Voljela sam te zagrljajem, rukama, usnama. Pusti. Neka ostane najljepše.Rat smo, ionako, izgubili čim smo se susreli!

16.01.2015.

Tišina ne laže. Ili je osjetiš ili progovoriš. Tišinom moje srce priča. Ko ne razumije moju tišinu, ni riječi neće nikada..

Toga sam se i bojala. Da ću jednom ostati bez riječi. I evo, samo mi je vrisak preostao, da se nekontrolisano otme. Za sve bivše ljude, za prošle dane, za gorku prošlost. Vrisak. Pa ću sve opet ispočetka. "Laku noć dame i gospodo. Eto. I ova predstava je završena, nadam se da ste uživali u njoj. Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine. Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi. U nekom drugom cirkusu. Odlazi cirkus, za sve je bolje tako. Mnogi su predstavu shvatili do sad. Nove pajace će masa naći lako jer drugi cirkus će doći u naš grad. Ma sve je bilo samo fol. Sve je to samo jeftin trik. I sve te maske kriju bol i neki sasvim drugi lik. Pa ipak .. laku noć. Prijatno."

20.09.2014.

U meni Miholjsko leto - to prkosno sunce pred zimu!

Ko će znati zašto, ne pitajte me. Samo mi pričajte o ljetu. Recite mi da je u njemu bilo snage, bilo istine, da ništa iza njega nije ostajalo. Da je kroz zime i vijekove koji su dolazili kročilo tajanstveno, da se probijalo kroz oblake tuge. Tog' dana kad zaboravim, vi mi o ljetu pričajte. A semptebar - njega ne spominjite i ne pitajte me više o tome. Vjerujte mi na riječ - to ljeto je bilo posljednje kada se sunce svom snagom kroz najgušće oblake probijalo. A onda je septembar donio kišu. Ta kiša padne svaki put. O tome mi ne pričajte. Dok dišem bit će u meni tragovi te jeseni, a svaka nova će oštro podsjećati. Svaki miris ljeta danas i svake druge godine nestat će s prvim tragom kiše.

18.09.2014.

Pakao nije ništa u poređenju s gnjevom jedne prezrene žene.

Pogledaj svu tu količinu hira u meni? Vidiš li? Osjećaš li? Pogledaj na šta ličim dok ti jasno stavljam do znanja da sam se odmakla od tvojih misli. Suprotstavljam se tamo gdje već godinama postoje tvoja pravila igre. Urezana, zapisana. Nesnosnom jačinom ću da razbijem i prekršim svako. Nećeš me zaustaviti, jer ovoga puta sam i od sebe jača. "On je želio moć. Ona je željela osvetu"

29.08.2014.

Za sve što prošlo je - nedostaješ.

Možda se neke stvari ne mogu opisati riječima. Nema smisla pokušavati, zar ne? Veličina onih kojima bih ti rekla koliko dugo ispijam gorak ukus čemera, nazdravljajući u tvoje ime dosegla je mjere univerzuma. Ne. Nisi više kriv ti. Krive su one mračne ulice kojima sam tumarala, maglovitim pogledom posmatrajući izloge sjećanja. Kriv je svaki tvoj dah, koji se nije prekinuo, iako sam ti svu težinu onih mračnih oblaka stavljala na pleća, samo da osjetiš krivicu. Ti si vodio sam sebe u propast, pričajući mi o onome što su svi osim tebe stvarno znali. Osjećaš li? Boli. Razara. Sada gledaj. Ovo što stoji ispred tebe nisam ja. Isti je pogled, ali u njemu nema tebe. To što stoji, to je sjena koju si stvorio vlastitim rukama. Sve sam što si htio biti. Ničega nema. Samo muk, vedra, ali hladna noć i par kapi još. Živio.

11.06.2014.

Jednog dana dat ću da me zarobi muškarac hladnog stiska i čeličnog pogleda.

I evo opet sam tu, kao da nikada nisam ni odlazila. A jesam. Hiljadu puta i vraćala se, ali .. ne, nisam imala kome. Razlozi su u nama i samo ih treba otkriti na vrijeme, kao i svaki drugi kvar. Ja sam to još jednom propustila. Ako se nikada niste zagledali u dubinu svoje duše, učinite to sada, jer , možda ne znate .. svaki detalj ima svoju ulogu i svaka je ključna u tom urnebesu kojeg život zovu. Ako ikada sebi dozvolim one posvećene dane i one sate, čija cijena se ne da prerezati tek tako da bi se od drugih sakrila, onda neka mi i dušu izvade. Ja je ne zaslužujem. Posveta onome koji trag svojih koraka nije ostavio u mom životu. Svaki sam tren mogla preduhitriti, ali ti si preduhitrio mene. Znao si da tako treba.

18.04.2014.

Tvoja slika. Prazne riječi i već umorna suza. Boga molim da sve prestane, nestane, ode od mene.

Još sam se jednom hrabro suočila s nostalgijom, pogledavši je smjelo u oči. Ali ona je otrov, koji ima moć trenutka. Jedan je dovoljan. Neizbježan. Neraskidivo povezan s bolom. Praćen je onim teškim uzdahom, uzdahom proteklog vremena, koje ništa ne rješava. Uvijek se nekako osvrćem na te trenutke, kao da trčim unazad , gledajući u tu tačku kako nestaje iz mog' vidika, kao dijete koje gleda u avion naivno misleći da će ga ispratiti do ključne tačke, ali taj avion odjednom nestane i kada to naivno, malo srce preboli svoju misao, on iznova polijeće. Tako i ja , uvijek iznova vidim njegovu veličinu. Nekad je samo tačka koja se gubi negdje daleko. Negdje gdje se spaja nebo sa daljinama, a nekad čujem njegov zvuk, koji mi govori sjeti se. Tjera me na to, stavljajući tebe pred mene. Iscrtavajući konture tvoga lika. Voljela bih da sa svim ovim godinama nestane i ta sićušna tačka mog života, koja je nekada toliko mila, bezopasna, a ponekad .. ponekad je džin , koji se svom svojom veličinom izdigne iznad mene, a njegova sjenka me zagrli i obavije ogromnom snagom. Nema te daljine, koja će učiniti da nestane.

06.02.2014.

Nosim stvari bezvrijedne , a srce s tobom ostaje. Jer to je put od vrha pa do dna. Na putu tom su svjetla crvena.

Ne postoji taktika za ljubav, iako me je neko u prošlosti naučio da pazim na svaki pokret koji napravim. Da hladne glave i s pola srca pristupam ljudima. Čak i onima koje beskonačno volim. Sve moje greške , ispravljala bih novim , boljelo je , ali sam naučila. Svaki detalj, pa više i ne opraštam. Ne boli me ništa , ali i ne griješim. Sad bolesno mrzim greške. Iz sjećanja sam pokidala te sekvence ljudskosti, jer kod ljudi prolazi samo ona drskost koju oni nose u sebi. A svakog od tih ljudi poznajem u dušu. Posmatrala sam, učila sam. Smijala se i u onim trenucima kada se sve od bola paralo. Tamo gdje je bol prestajala , počinjala sam. Imala sam komadić istine uz sebe, da se nađe, za svaki slučaj. I neosjetljiva sam bila. Mnogo sam ljudi otjerala od sebe , da ih nikada ne bih zavoljela. Mnogo , zaista. Svakome bih vratila ono što su mi davali. Samo jednom to nisam uradila i samo jednom sam pobijedila. Oprost je , valjda, ključ pobjede. I ljubav je ta koja govori istinu o nama samima. Zato ona ne trpi taktike, a svi koji pokušaju postupati s njom na taj surovi način, gube konce. Jer oni najoprezniji, oni koji najviše strepe od grešaka prave najveću grešku svog života. I sve ostalo nema vrijednost. Sve ostalo je gruba igra sudbine. Preživjela sam je, već.

24.12.2013.

Spoznaja ..

U ranim večernjim satima noć bi bila puna zvijezda, u grozdovima. Još se sjećam onog žara koji sam osjećala dok sam trčala za njima u nadi da ću ih dosegnuti, osjetiti njihov čarobni sjaj. Trčala bih tako noćima, a pred ponoć bih se umorila i zaspala. Pred zoru bih se probudila, a nebo bi bilo izbledjelo. Samo tanak mjesec dogarao je u dnu vidika. Više ne trčim za zvijezdama, ali još uvijek noću izađem na terasu, samo da bi' ih gledala, ali zašto tražiti svjetlost u tami? U tami više nema ničega, samo još miris davno ubranog jorgovana. Da li si ikada pomislio na priče koje niko ne zna, na priče koje još nisu ispričane, na događaje koji se nikad neće desiti... Zakopani... Najprije u tišini, a zatim u zaboravu. Istina je da ljudi poput mene žele da govore. Mnogo da govore. Ali je izvjesno da ponekad mogu i moraju da šute. Najljepše stvari za nekoga poput tebe, ipak, nikada nisu kazane. Nisam zaboravila, a kako bih i mogla?! Ne mogu objasniti ovo stanje u kojem se nalazim, zato je najbolje ne govoriti. Tišina liječi, okrepljuje. Nadanja? Snovi? To je za slabe! Idi... Putuj na krilima leptira!

06.11.2013.

.. Jedna je žena "čovjeka" voljela srcem svim ..

I sobu iscrtanu slikama, bez emocija, bez ponosa i težak zrak pun oporog mirisa jeftinog pića i još jeftinijih žena , .. o tome sam već pričala ? Ne. Više je od toga. Sva čula u meni govore da je i od grijeha bolnije, ali ne usuđujem se priznati. Ne spomenuh vam nikada koliko je samo snage bilo, koliko nade, koliko snova i koliko hrabrosti. Otići od nekoga ko vam je nadu krojio i pocijepao, pa prišivao, a snove uzdizao i u njih se kleo, pa uz svoje prokletstvo , sa flašom onog' pića , razbijao, nije kletva, hrabrost je. Na svom tijelu je ostavljao tragove jakog parfema jeftinih žena i samo jedan sa sebe skidao. Jer kidao mu je kožu, onim intenzitetom kojim je on odlazio od nje. Hiljadu puta. U noćima najtužnijih kiša, najstrašnijih oluja, u noćima kad se i mjesec znao postiditi pred njegovim grijehom i njenom snagom. I nedostajala mu je, gotovo nepodnošljivo. Vraćao se onome što mu je od života ostalo , zaboravljajući. Nije mogao. Plašio se. Ubio sebe u njoj, ostavio joj prazno mjesto , uspomenu i vrijeme. A ona mu je ostavia snagu , da bude jači ako ga neko i nekada bude mogao voljeti da ne bježi, da ne okreće leđa, ostavila je i ljubav, da uzvrati, da je ne ubija. Ostavila srce da ga slomi , ako se koji put uplaši i poželi slomiti nečije drugo , da ga od nove težine tog' grijeha sačuva. A ona je otišla. Nju je izgubio. Ostala je urezana njena glavica na njegovom ramenu, maleni nosić promrzao od snijega, parfem više ne skida i ono što mu je ostalo dao bi samo još jednom da pokuša sa sebe da ga skine. Samo je disao .. u sobi punoj likova i slika, sa jeftinim pićem i još jeftinijim ženama. On više nije bio živ. Sa njenom ljubavlju nestao je i on.

11.10.2013.

A tebe nema kad kesten cvjeta, tuđa ljeta mene ne griju .. !!

Ne zamjerajte mi nijednu tugu koju Jesen donese. Jer željela sam letjeti do neba visoko, a niti jednom se nisam vinula u visine. I nebo se spajalo sa zemljom na mjesta gdje bih kročila, moje nebo, moja ljubav , njen ti i njegova ja .. !!

20.09.2013.

Svaka nova jesen vraća staru bol .. !

Izdvajam sjećanje, ponovo. Previše je. Ali ja drugim putem ne znam. Boljelo je onda! Boli i dalje. Proklet bio Septembar ! Ti u njemu živiš. A prešla sam preko sebe, prešla preko godina, preko ponosa, preko boli. Samo preko tebe da pređem to nisam znala ili nisam mogla. Još jedna slučajnost. Ponovo ću vratiti osmijeh na lice onome kome sam osmijeh uzela. Možda se i meni nekada posreći.

04.09.2013.

Sa samog ruba pameti stižu mi strašni saveti, al' ja bih da proživim na svoj način. Odlaze zadnji vozovi, biraju ljude lozovi i sve u svemu nemam lepe reči. Al' ja bi baš u ime to još jednu popio i teško da će neko da me spreči.

Da li sam , zaista, na početku svoga vremena ili sam već dosta toga propustila, kada se ne znam nositi sa nepravdom ljudski? Da li sam izgubila mnogo tih ljudi , koji su nešto postigli ili su oni izgubili mene? A nepravedna nisam bila. Šta se to dobro nosi iz svih poraza koji te pritisnu, a kada čovjek odluči da promijeni sve? Šta toliko može ojačati čovjeka i dati mu toliku volju za život i uspjeh, ako ga poraz slomi u duši ? Gdje me to život nosi i kakve je to puteve Bog odabrao za mene, kada se uvijek nađem na nekom krivudavom puteljku, koji me dovede opet na početak i opet izbriše na kraju? Ja nemam mogućnost da ispišem sve one stranice koje su ostale prazne, ali znam da je želja u meni da prevaziđem sebe i nadmašim druge jača bar za mrvicu od izgladnjelog vuka , krvavih očiju koji se našao u borbi protiv lavova zbog jedne ovce. I biće moja i pitat ćete me kad promijenim sve , kako sam postigla išta. Reći ću vam da je bilo bolno, da sam iz svake borbe izlazila izmučena i bez volje za novim danom, ali da je glad protiv koje sam se borila bila jača, da je mene činila jačom i da sam postala jača. Da sam postala kamen one usijane zemlje , koja uprkos svemu odbija nečistu vodu što joj nude, a bila sam nevidljivi plašt ovog vremena. Ne bojim se sudbine, niti ovih (ne)ljudi koji me okružuju, bojim se Onog koji me usmjerava i šalje mi iskušenja. Preživjet ću !

21.07.2013.

.. A noć mi preti, ponoć i pusta tama kad me se samo dohvate.

I dušu da otvorim iz nje se više ne bi moglo pročitati ništa. A pokušavam, ali nemam gdje. Emotivno me ruši ovo stanje u kojem se nalazim. Oslonac mi nisi, a treba mi. Jedan dio mene se pretvara u lavicu, koja se bori za opstanak i ruši sve norme, sva pravila, koja pomjera granice, a onaj drugi si ti. On izgara i pretvara se u pepeo, u njemu nema snage. U njemu nema volje, ni želje, ni koraka. U tom dijelu mene je počelo da vene, a jedan cvijet nikada nije potpun, ako su mu listovi otrgnuti rukom nemara, bez obzira što ima neodoljiv miris, niti je ijedno drvo dovoljno snažno, ako su mu olujama polomljene grane, bez obzira na strašno korijenje. A ti si to. Moje otrgnuto lišće, moja oluja. Otkinuti dio mene. Neispunjeni san. Moje prokletstvo i moj strah. U ovim riječima nema topline. Samo ona studen što sledi i krv i poglede. Povedi me sa sobom ili me zaboravi na ovoj raskrsnici, da makar ne žalim ako dalje nastavim sama, slobodno, bez pratioca u noći, jer tek ako odeš .. tek tada ja ću biti svjesna da nikada nisi ni bio tu.


Stariji postovi


Ma hitni papuče u vis, žalosna panonska vilo, za tvoje dugme sedefno, ja noćas kraljevstvo dajem. I lupni daire o bok, ramena pospi Aprilom, pa ponizi ovaj mrak, tim svojim lucidnim sjajem, zaigraj bosa i prkosna!!

Gdje god bih došla, izazvala bih razdor. Ne zato što sam bila idealist, nego zato što sam bila nalik na reflektor koji otkriva glupost i besmisao svega i svačega. Osim toga, nisam se znala uvlačiti u guzicu !
Godine su me ispekle
na tihoj vatri
naučile me da više iz kurtoazije
ne radim ništa besplatno
i obratno
sve ima svoju cijenu
zakon tržišta nije ubožnica
punuda i potražnja diktira
cirkulaciju proizvoda
znaš kako je
jebiga
ljudi kao mi su rijekost:
nešto kao penzionerski osmijeh prosutih zuba
osjetila prostituke
ili medvjeđa motivacija za svako sljedeće buđenje
ljudi kao mi
ne daju se svakome konzumirati
godine kurtoazije su prošlost
mjerljiva monetama
mene nećeš naći u čoporu dekodiranih osjetila
kemijskih vikenda
i lažnih osmijeha
dodir moje ruke nije slučajan
mene nećeš naći na kragni tuđih muževa
ni u kandžama brđanina dođoša
devalvacija današnjice kao da mi kaže:
na dobrom si putu
dovoljno različita
da sa strane skeniraš ljudske živote
i tek ponekad, kroz zube opsuješ,
pokoju pjesmu .

Neću stajati mirno,u tišini,biti poslušna,skromna, neću. Ja ću se pretvoriti u hvalospjeve, visoke tonove koji lome staklo i prolivaju tečnost. Ja se ne bavim konzervacijom. Ja sam lovac na krupnu divljač, a vi ste ta divljač.
Morate već jednom shvatiti ja samo na sebe podsjećam, ovako pijana od snova i prokleta od povjerenja. Poslije mene slobodno dišite i vi sa rukama od crijepa, i vi sa rukama od kolača. I prelamajte se u bezbroj nijansi, od crne, od bijele - nikad me nećete stići jer bila sam drukčija prizma. Ja sam ispred nosa svih vrlo poštovanih pronalazača prva uspjela da patentiram pod istim rednim brojem osmijeh zanosa i cinizma. Ja sam ispred nosa svoje vrlo cijenjene generacije prva išala da onjušim oblake i prva se namrštena vratila. I sad znam
da je mudrije učiniti korak van sebe, nego proći milione kilometara u svojim grudima. Inače,
bila sam pomalo vanbračno zaljubljena u vjetrenjače i stanične restoracije i pošteno sam,
čini mi se, platila kiriju što sam živjela među ljudima. Nije mi žao što sam ispala naivna
kao dimnjak – sanjalica koji za života čeka da ga proglase za vulkan, iako nisam bljuvala ni pepeo ni žar put oblaka i ptica. Ja sam vječito cvetala plavo i to bez razloga plavo kao jorgovan u blatu ispred kasapnica. Ja sam mislila: dobro, razmrskajmo usijane celenke o zid,
možda će se iz toga izleći nekakvi dani. Ja sam mislila: dobro, sve grobare na baštovanski kurs, možda ćemo naučiti na kosti da kalemimo cvijet. Sad mi zbilja više ničega nije žao
i neću urlati ni sliniti u rukav ako sutra neko ko bude pozvan da nišani - na mene prstom ne nanišani. Pljujem ja pomalo na vas, nadmeni budući. Kad umrem, samo će mi biti žao ptica, jer sve vrijeme sam sanjala letove, pa ono drugo za mene nije imalo naročitog smisla i značenja. A vi se nasmijte kad spuste u raku velikog klovna i njegove nerazumljive svjetove
umorne od životnog segaćenja. Vi možda shvatate: bila sam tu da vam prstom na usni napišem osmijeh i na trepavicama suzu u isti mah. Bila sam razapeta čelicna žica
između bivših koji sve lijepo veruju i budućih koji u svemu traže trik. Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom i kišobranom u ruci, i svima vam je zastajao dah. Kažite hvala sto se nisam prekinula i zgrušala vrijeme u crven krik. Hoću da čujem taj aplauz
kojim ste dlanove raskrvarili, pod ogromnim šatorima neba naduvenim od riđih vjetrova što oluju obećavaju. Ostalo može da ostane kao i kad sam disala. Neka se lepršaju suknje i marame. Nek neko nekom zariva nož u vrat, i neko nekom i dalje sapuće: draga. Neka izgleda kao da sam se vrlo učtivo i diskretno udaljila i u slivnike prospite svaki drugi smisao. Na kraju: ne umivajte me, molim vas. Maramicom mi pokrijte lice, ako vam smeta moja budalasta maska. Upalite sve ulicne svetiljke i reklame neka grad izgleda kao arena
prije mog odlaska. I ko zna, možda ćemo samo svoju prazninu dati na čuvanje grobovima,
a mi ćemo ostati da se cerimo ovdje negdje u travi, ovdje negdje u lišću, ovdje negdje pod kamenom i dalje nevjerovatno živi.

Postoji u meni mnogo čežnji i mnogo težnji i još više želja, neostvarenih maštanja i svijeta iz oblaka. Da li ću se ikada prizemljiti ni sama ne znam. A i ne želim. Želim uvijek biti dijete, jer jedino tako mogu da opravdam ponekad suze u svojim očima.
Moja sloboda i moja sigurnost samo su prividni. Uporno pokušavam da se oslobodim svoje smotanosti, svoje stidljivosti i nesigurnosti, ali još uvek nisam uspjela da otkrijem onaj prauzrok koji me je, eto, doveo da se u odnosu sa ljudima ponašam tako. Otkrijem li njega, riješit ću sve.
Jedino kada pišem ja sam lav! Inače, običan sam miš koji pokušava da strugne u prvu mišju rupu. Papir je jedino bojno polje gdje mi niko ništa ne može. Ali, kada bi život bio papir, kada bi svi problemi bili od papira – kako bi se lako dali zgužvati!

Najdraži

prolaznika ..
92704

Powered by Blogger.ba

[b] [/b]