Znaš, sad kad sjednem i promislim rekla bih da su bili upravu. Svi oni. Govorili su “reci mu više, učini nešto, ne možeš tako“, a ja šutim. Lijepa šutnja. Dobro je rekao Balašević - “te noći sam joj oćutao najlepše reći koje znam”. I ja sam svake do sad večeri, ali ne više. Ne zato što sam, kao do sad, postavila cilj i inatila se, šutila, ubijala se tom šutnjom i neizvijesnošću i neznanjem. To je zato što osjećam da je sad svejedno, ali kojim tempom i jačinom pišem ovu bezazlenost rekla bih da je to još jako, iskreno i da gori. I boli! Još uvijek! I zato moram pisati.
A baš sam se odvikla… A odvikla sam se i onog neumornog osjećaja unutrašnje sreće. Zašto unutrašnje? Pa, da vam kažem, sretna sam ja bila uvijek. Bilo bi nezahvalno prema životu reći da nisi dobro ili da si nesretan. Sretan si što si tu, danas, to je najvažnije. Ali onaj osjećaj koji te probudi i sa kojim liježeš širokih crta lica, eh, taj mi je dugo falio. Sjedim i razmišljam, retrospektivno, opet. Zaslužio si. Hoću, nema veze što nema smisla. Znaš, nije mi nimalo žao za sve one provedene dane. Ni potrošene feninge, ni neobične providne laži roditeljima gdje ću i kako, nijedan minut… nije mi žao. Bio si sve ono što sam sanjala nekad… često, uz sebe… Za mene si bio puno više od osobe, momka, čovjeka… prijatelja… Nekakav neobičan odnos?! Da, slažem se da jeste… A možda je on i sasvim običan. Možda je to neki svakodnevni odnos između ljudi, neki svakodnevni pogledi, riječi, osmijeh, gluposti … Možda? Možda je i za tebe bilo samo to. Meni, vjeruj mi, puno je više od toga. Je l’ ti sad jasno što nemam hrabrosti? Je l’ sad shvataš kako ja nikad neću svoju sreću graditi na tuđoj nesreći? Je l’ sad shvataš da sam tebe “imala” puno više nego nekad nekoga? Znaš li koliko sam ti zahvalna što sam, zahvaljujući tebi, opet živa i sretna? Znam, nisam s tobom, neću ni biti, ma nije bitno… Al’ ja volim. Opet se smijem kad se sjetim bijele kape i zaleđene kose onog najljepšeg snijega u mom životu.
Uvijek pogledam iste filmske karte koje su i ostali imali, iste, ali moje. Puno vrijednije od pet maraka. Puno draže od bilo koje druge karte. Znaš li da mi je “taj” film sad najdraži, da sam sebi smiješna i slatka u isto vrijeme kad se sjetim pogleda tih ljudi na sve one interne šale, smijeh, možda i ljubav. Možda su nas, fakat, gledali jer su svi vidjeli koliko je to iskreno i od srca, a znaju da će ostati samo toliko. Nema veze. Čovjek uvijek mora reći hvala!
Hvala! Na svakom iskrenom osmijehu, onom smijehu koji je, čini mi se, činio da se volim samo ako je tebi smiješno. Kako je to djetinjasto. Znaš, ni onu šećernu vunu neću zaboraviti iako je nikad nisam probala. Ni ono dijete od pet godina koje je na biciklu sjedilo i jelo je, a mi gledali i smijali se. Od srca. Moralo je bit … Nijedan onaj lažni pogled i teške riječi koje su padale, svjesno, nesvjesno, ni to neću zaboraviti. Nijednu poruku, zbog koje ovaj telefon volim još više, bez obzira što više nemam nijedne. Jednostavno, zahvaljujući tebi, nije umro ni on. Onaj… hoću da ti kažem, uz tvoju pomoć vidjela sam koliko sam srce zatvorila za druge i tek sad otvorila. Kome? Tebi… Jedina greška za koju se ne kajem jer sam skinula tu imaginarnu sliku kako me neće niko zbog neke više sile. Eh, Ti Druže, baš znaš poslati pravo iskušenje. Neka, naučit ću ja. Moram. Znaš li koliko sam puta samo htjela ti reći nekoliko riječi, pa me spriječi uvijek odgovor na moje pitanje. Ne mogu, ipak ja nisam toliki čovjek. A i ti ne možeš voljeti svakog. Pokazat će Sunce meni svoju drugu stranu. Hoće, hoće, drug je sunce uvijek bilo, baš kao i onog dana kad se toliko jako borilo sa kišom, pa je zadržavalo kišu isto kao da se svađalo s njom sve dok nismo došli kući suhi, pa onda je "udarila". Možda se tad dogodilo nešto ključno, pa je padala. Možda to ima neke posebne znake… Možda je fakat gotovo sve… Svako možda ima dvije strane! Znaš, moram ti još reći, tebe sam možda i zavoljela. Možda što si tako nedostižan?
Što si svima tako običan, a? Bože, ja tebe kao da gledam nekim drugim očima… Al’ slagat ću ja sebe svakako… Ne gledam. Pazi, ovo što ću ti reći nije ključno, al’ je završno. Zamolit ću te da se okreneš i nikad ne vidiš koliko sam mogla pokloniti, jer loše ćeš se osjećati, a i neko drugi, kakav god bio, ne zaslužuje to. Pa ni ja da poklonim gratis svu ovu ljubav koja me, eto recimo, boli… Tvoje je da kažeš dobro kad ti kažem da se okreneš i odeš i da ako ti ikad pošaljem jednu od “onih” poruka ne odgovoriš i pomogneš mi da me prođe. Tek tada ću ti biti zahvalna, samo… malo drukčijim očima i osjećanjima. Iako potajno, ja čekam tebe… Da me sačekaš ispred one iste Prve gimnazije u bijeloj kapi i kažeš mi da si me poželio. Da zajedno hodamo dok se drugi smiju ne vjerujćci koja povezanost i sjaj blješti iz mene samo što si tu. Samo što malo pričaš, a puno kažeš. Samo što se nasmiješ svakoj mojoj gluposti, samo što… dijelimo i onu kiflu od pola marke... Koja li životna ironija... Malo ko će razumjeti ovu priču. Poenta je u sreći koja je momentalna, poenta je u tome da moraš da budeš sretan, jer si se našao u prilici da osjetiš nešto što samo On može podariti i da kad to nešto najljepše ode ti znaš da kažeš hvala, jer si nekad u životu bio barem dio tog osjećaja... Lijepo. Vjerujte mi. Hvala što ste saslušali priču koju možda nećete razumjeti, uz dužno poštovanje. Hvala u svakom slučaju!