[b] Nosim stvari bezvrijedne , a srce s tobom ostaje. Jer to je put od vrha pa do dna. Na putu tom su svjetla crvena. - Malo šta je još po starom !

Malo šta je još po starom !

To što sam bila, to sad, crna zemlja pokriva. To što bih bila, Nebo zna, pa nek' odgonetava.


06.02.2014.

Nosim stvari bezvrijedne , a srce s tobom ostaje. Jer to je put od vrha pa do dna. Na putu tom su svjetla crvena.

Ne postoji taktika za ljubav, iako me je neko u prošlosti naučio da pazim na svaki pokret koji napravim. Da hladne glave i s pola srca pristupam ljudima. Čak i onima koje beskonačno volim. Sve moje greške , ispravljala bih novim , boljelo je , ali sam naučila. Svaki detalj, pa više i ne opraštam. Ne boli me ništa , ali i ne griješim. Sad bolesno mrzim greške. Iz sjećanja sam pokidala te sekvence ljudskosti, jer kod ljudi prolazi samo ona drskost koju oni nose u sebi. A svakog od tih ljudi poznajem u dušu. Posmatrala sam, učila sam. Smijala se i u onim trenucima kada se sve od bola paralo. Tamo gdje je bol prestajala , počinjala sam. Imala sam komadić istine uz sebe, da se nađe, za svaki slučaj. I neosjetljiva sam bila. Mnogo sam ljudi otjerala od sebe , da ih nikada ne bih zavoljela. Mnogo , zaista. Svakome bih vratila ono što su mi davali. Samo jednom to nisam uradila i samo jednom sam pobijedila. Oprost je , valjda, ključ pobjede. I ljubav je ta koja govori istinu o nama samima. Zato ona ne trpi taktike, a svi koji pokušaju postupati s njom na taj surovi način, gube konce. Jer oni najoprezniji, oni koji najviše strepe od grešaka prave najveću grešku svog života. I sve ostalo nema vrijednost. Sve ostalo je gruba igra sudbine. Preživjela sam je, već.


Ma hitni papuče u vis, žalosna panonska vilo, za tvoje dugme sedefno, ja noćas kraljevstvo dajem. I lupni daire o bok, ramena pospi Aprilom, pa ponizi ovaj mrak, tim svojim lucidnim sjajem, zaigraj bosa i prkosna!!

Gdje god bih došla, izazvala bih razdor. Ne zato što sam bila idealist, nego zato što sam bila nalik na reflektor koji otkriva glupost i besmisao svega i svačega. Osim toga, nisam se znala uvlačiti u guzicu !
Godine su me ispekle
na tihoj vatri
naučile me da više iz kurtoazije
ne radim ništa besplatno
i obratno
sve ima svoju cijenu
zakon tržišta nije ubožnica
punuda i potražnja diktira
cirkulaciju proizvoda
znaš kako je
jebiga
ljudi kao mi su rijekost:
nešto kao penzionerski osmijeh prosutih zuba
osjetila prostituke
ili medvjeđa motivacija za svako sljedeće buđenje
ljudi kao mi
ne daju se svakome konzumirati
godine kurtoazije su prošlost
mjerljiva monetama
mene nećeš naći u čoporu dekodiranih osjetila
kemijskih vikenda
i lažnih osmijeha
dodir moje ruke nije slučajan
mene nećeš naći na kragni tuđih muževa
ni u kandžama brđanina dođoša
devalvacija današnjice kao da mi kaže:
na dobrom si putu
dovoljno različita
da sa strane skeniraš ljudske živote
i tek ponekad, kroz zube opsuješ,
pokoju pjesmu .

Neću stajati mirno,u tišini,biti poslušna,skromna, neću. Ja ću se pretvoriti u hvalospjeve, visoke tonove koji lome staklo i prolivaju tečnost. Ja se ne bavim konzervacijom. Ja sam lovac na krupnu divljač, a vi ste ta divljač.
Morate već jednom shvatiti ja samo na sebe podsjećam, ovako pijana od snova i prokleta od povjerenja. Poslije mene slobodno dišite i vi sa rukama od crijepa, i vi sa rukama od kolača. I prelamajte se u bezbroj nijansi, od crne, od bijele - nikad me nećete stići jer bila sam drukčija prizma. Ja sam ispred nosa svih vrlo poštovanih pronalazača prva uspjela da patentiram pod istim rednim brojem osmijeh zanosa i cinizma. Ja sam ispred nosa svoje vrlo cijenjene generacije prva išala da onjušim oblake i prva se namrštena vratila. I sad znam
da je mudrije učiniti korak van sebe, nego proći milione kilometara u svojim grudima. Inače,
bila sam pomalo vanbračno zaljubljena u vjetrenjače i stanične restoracije i pošteno sam,
čini mi se, platila kiriju što sam živjela među ljudima. Nije mi žao što sam ispala naivna
kao dimnjak – sanjalica koji za života čeka da ga proglase za vulkan, iako nisam bljuvala ni pepeo ni žar put oblaka i ptica. Ja sam vječito cvetala plavo i to bez razloga plavo kao jorgovan u blatu ispred kasapnica. Ja sam mislila: dobro, razmrskajmo usijane celenke o zid,
možda će se iz toga izleći nekakvi dani. Ja sam mislila: dobro, sve grobare na baštovanski kurs, možda ćemo naučiti na kosti da kalemimo cvijet. Sad mi zbilja više ničega nije žao
i neću urlati ni sliniti u rukav ako sutra neko ko bude pozvan da nišani - na mene prstom ne nanišani. Pljujem ja pomalo na vas, nadmeni budući. Kad umrem, samo će mi biti žao ptica, jer sve vrijeme sam sanjala letove, pa ono drugo za mene nije imalo naročitog smisla i značenja. A vi se nasmijte kad spuste u raku velikog klovna i njegove nerazumljive svjetove
umorne od životnog segaćenja. Vi možda shvatate: bila sam tu da vam prstom na usni napišem osmijeh i na trepavicama suzu u isti mah. Bila sam razapeta čelicna žica
između bivših koji sve lijepo veruju i budućih koji u svemu traže trik. Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom i kišobranom u ruci, i svima vam je zastajao dah. Kažite hvala sto se nisam prekinula i zgrušala vrijeme u crven krik. Hoću da čujem taj aplauz
kojim ste dlanove raskrvarili, pod ogromnim šatorima neba naduvenim od riđih vjetrova što oluju obećavaju. Ostalo može da ostane kao i kad sam disala. Neka se lepršaju suknje i marame. Nek neko nekom zariva nož u vrat, i neko nekom i dalje sapuće: draga. Neka izgleda kao da sam se vrlo učtivo i diskretno udaljila i u slivnike prospite svaki drugi smisao. Na kraju: ne umivajte me, molim vas. Maramicom mi pokrijte lice, ako vam smeta moja budalasta maska. Upalite sve ulicne svetiljke i reklame neka grad izgleda kao arena
prije mog odlaska. I ko zna, možda ćemo samo svoju prazninu dati na čuvanje grobovima,
a mi ćemo ostati da se cerimo ovdje negdje u travi, ovdje negdje u lišću, ovdje negdje pod kamenom i dalje nevjerovatno živi.

Postoji u meni mnogo čežnji i mnogo težnji i još više želja, neostvarenih maštanja i svijeta iz oblaka. Da li ću se ikada prizemljiti ni sama ne znam. A i ne želim. Želim uvijek biti dijete, jer jedino tako mogu da opravdam ponekad suze u svojim očima.
Moja sloboda i moja sigurnost samo su prividni. Uporno pokušavam da se oslobodim svoje smotanosti, svoje stidljivosti i nesigurnosti, ali još uvek nisam uspjela da otkrijem onaj prauzrok koji me je, eto, doveo da se u odnosu sa ljudima ponašam tako. Otkrijem li njega, riješit ću sve.
Jedino kada pišem ja sam lav! Inače, običan sam miš koji pokušava da strugne u prvu mišju rupu. Papir je jedino bojno polje gdje mi niko ništa ne može. Ali, kada bi život bio papir, kada bi svi problemi bili od papira – kako bi se lako dali zgužvati!

Najdraži

prolaznika ..
99445

Powered by Blogger.ba

[b] [/b]