[b] Malo šta je još po starom !

Malo šta je još po starom !

To što sam bila, to sad, crna zemlja pokriva. To što bih bila, Nebo zna, pa nek' odgonetava.


20.09.2013.

Svaka nova jesen vraća staru bol .. !

Izdvajam sjećanje, ponovo. Previše je. Ali ja drugim putem ne znam. Boljelo je onda! Boli i dalje. Proklet bio Septembar ! Ti u njemu živiš. A prešla sam preko sebe, prešla preko godina, preko ponosa, preko boli. Samo preko tebe da pređem to nisam znala ili nisam mogla. Još jedna slučajnost. Ponovo ću vratiti osmijeh na lice onome kome sam osmijeh uzela. Možda se i meni nekada posreći.

04.09.2013.

Sa samog ruba pameti stižu mi strašni saveti, al' ja bih da proživim na svoj način. Odlaze zadnji vozovi, biraju ljude lozovi i sve u svemu nemam lepe reči. Al' ja bi baš u ime to još jednu popio i teško da će neko da me spreči.

Da li sam , zaista, na početku svoga vremena ili sam već dosta toga propustila, kada se ne znam nositi sa nepravdom ljudski? Da li sam izgubila mnogo tih ljudi , koji su nešto postigli ili su oni izgubili mene? A nepravedna nisam bila. Šta se to dobro nosi iz svih poraza koji te pritisnu, a kada čovjek odluči da promijeni sve? Šta toliko može ojačati čovjeka i dati mu toliku volju za život i uspjeh, ako ga poraz slomi u duši ? Gdje me to život nosi i kakve je to puteve Bog odabrao za mene, kada se uvijek nađem na nekom krivudavom puteljku, koji me dovede opet na početak i opet izbriše na kraju? Ja nemam mogućnost da ispišem sve one stranice koje su ostale prazne, ali znam da je želja u meni da prevaziđem sebe i nadmašim druge jača bar za mrvicu od izgladnjelog vuka , krvavih očiju koji se našao u borbi protiv lavova zbog jedne ovce. I biće moja i pitat ćete me kad promijenim sve , kako sam postigla išta. Reći ću vam da je bilo bolno, da sam iz svake borbe izlazila izmučena i bez volje za novim danom, ali da je glad protiv koje sam se borila bila jača, da je mene činila jačom i da sam postala jača. Da sam postala kamen one usijane zemlje , koja uprkos svemu odbija nečistu vodu što joj nude, a bila sam nevidljivi plašt ovog vremena. Ne bojim se sudbine, niti ovih (ne)ljudi koji me okružuju, bojim se Onog koji me usmjerava i šalje mi iskušenja. Preživjet ću !

21.07.2013.

.. A noć mi preti, ponoć i pusta tama kad me se samo dohvate.

I dušu da otvorim iz nje se više ne bi moglo pročitati ništa. A pokušavam, ali nemam gdje. Emotivno me ruši ovo stanje u kojem se nalazim. Oslonac mi nisi, a treba mi. Jedan dio mene se pretvara u lavicu, koja se bori za opstanak i ruši sve norme, sva pravila, koja pomjera granice, a onaj drugi si ti. On izgara i pretvara se u pepeo, u njemu nema snage. U njemu nema volje, ni želje, ni koraka. U tom dijelu mene je počelo da vene, a jedan cvijet nikada nije potpun, ako su mu listovi otrgnuti rukom nemara, bez obzira što ima neodoljiv miris, niti je ijedno drvo dovoljno snažno, ako su mu olujama polomljene grane, bez obzira na strašno korijenje. A ti si to. Moje otrgnuto lišće, moja oluja. Otkinuti dio mene. Neispunjeni san. Moje prokletstvo i moj strah. U ovim riječima nema topline. Samo ona studen što sledi i krv i poglede. Povedi me sa sobom ili me zaboravi na ovoj raskrsnici, da makar ne žalim ako dalje nastavim sama, slobodno, bez pratioca u noći, jer tek ako odeš .. tek tada ja ću biti svjesna da nikada nisi ni bio tu.

09.06.2013.

Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo .. ko zna zašto. I ta je tajna lebdela nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena, kao ukleta lađa

.. Neću se kleti da sam osjetila tvoje prisustvo i par kilometara prije nego sam zakoračila na zeleno prostranstvo tvoga vremena. Nisam ni naslutila. To je bilo i jedino mjesto možda na kojem bih te se mogla sjetiti , kada bih se sjećala, a nisam to radila. Ipak u jednom trenutku, onih par spomenutih kilometara postalo je zaista i u momentu sam osjetila kako me pogled pun tog zelenila i presjekao. Sekvence sjećanja su se nizale oštro i nezaustavljivo , nemilosrdno. Nadmašila sam čak i samu sebe. Možda si mi samo još ti i trebao da me podsjetiš da mi nije mjesto tu, pa opet .. ostadoh. Gledala sam te. Ne bih priznala čak ni pred svojom sjenkom, da sam se molila da svaki trenutak postane vječnost i da konačno osjetim čežnju, za tobom, za bilo čim. Za uništenim vremenom. Za godinama. Okrenula sam glavu u stranu, iako sam željela, jako sam željela da i ti vidiš mene, da mi se osmjehneš i da mi nacrtaš osmijeh na licu. Nisam govorila, inače to ne radim, ali ovoga puta sam željela poviknuti da sam te konačno srela, iako mi nisi nedostajao. Nisam imala kome , ni gdje. Nisam znala da li se kajem što sam došla ili sam sretna, najsretnija jer si ti tu. Odlazila sam, hiljadu puta od tebe, zbog svoga ponosa, zbog svoga prkosa, zbog inata, zbog želje da me tražiš što duže. Uvijek mi je uspijevalo. I danas sa zadržala svoj ponos, svoju ljubav prema njemu i svoje sjećanje prema tebi. Pogledala sam ti oči, iste one oči koje su sijale kao i u ono vrijeme. Nisi bio isti, nisam bila ista. Ali ostala je tajna .. ona će uvijek tu ostati. U tom pogledu. Gledao si me još koji trenutak, podigao glavu, čekao da okrenem svoju. Ledila me sopstvena hladnoća, ledio me osjećaj da čekaš na mene i ovaj put. Iako je prošlo toliko vremena. Znam da ćeš leći u krevet i sjećati se. Znam da ćeš pročitati moje riječi koje sam ti davno napisala, znam da si ih sakrio od svih, kao što sam učinila i ja. Otišao si. Zaplakala sam. Ne pitaj me zašto. Jednostavno sam ti željela reći toliko toga, ali nisam uspjela. Oprosti ..

30.03.2013.

Ni na trenutak nisam čuo kako diše .. u snu, moje pile, kako diše ..

Ne znam gdje se nalazi tuga i kada je to čovjek dokuči. Ne znam da li se s njom rađamo ili je stičemo kroz život, ali ako sam išta naučila kroz svojih dvadeset i kusur godina, onda vam garantujem da ću je preživjeti. Ako je ne preživim .. znajte da nikad nisam ni doživjela veću pobjedu ! Zašto oni koje volimo cijelim bićem , na kraju, tako odvažno odlaze od nas? Zašto bježimo od svih ljudi tražeći samo jednu stvar -"odvažnog čovjeka" .. ? Nemam odgovore. Opet ih nemam. I opet lažem da sam najsretnija na svijetu .. Ako neko zna kako se najlakše uklanja prokletstvo prošlosti, onda neka vikne da je živ, ali tako da ga cijeli svijet čuje.

20.03.2013.

Manifestacija skupljenih frustracija. (Bezimeni hir)

Pesme cu uvek pisati ovako istinite i ruzne, kao sto je ova dimljiva restoracija i nase vecerasnje poznanstvo, ponovo posle deset godina. Posle tebe ce ostati iste ulice i deca sto uce u skoli da crtaju prolece, i raznosaci novina, i niko nece za tobom posuti kosu pepelom i poludelo kukati prema mesecu, mada si u sivim ocima nosila svet koji je vredeo vise nego svi ratovi, hidrocentrale i zgodici na berzi i ruletu. A tako bih voleo, ja koji sam mrzeo sve kraljeve, da postanes nocas kraljica, da te nose po gradskim trgovima, klanjaju ti se, klicu i pisu stihove o tvojim ocima i tvojoj kosi. Naterali bismo i lisce, i balerine u prestonickoj operi i vasarske vrteske, i svetlosne reklame da se vrte u krug kao milioni trunja u tvojoj krvi. Uzmi svoj prtljag. Voz krece minut posle ponoci. Nisam ja ni Arhangel Gavrilo, ni milicionar koji se brine o putnicima. Samo sam pijani pesnik i mahacu dugo za vozom, jer oboje smo iz iste porodice: iz covecanstva. Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum, ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše. Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum.Ne maši ... ni ja neću da mašem ....

19.03.2013.

Pred svima se zaklinjem. Pred svima, al' pred Bogom ne smijem ..

.. da si suvišan u ovim redovima. I da me ne hvata jeza i da ne umrem svakim svitanjem zore i spuštanjem noći. Da proklinjem i dah koji sam udisala pod istim nebom s tobom. Ipak , uzeo si mi život, ali si mi dao volju. Zahvalna sam ti. I ne dugujem ti ništa .. ni ti meni. Gori od grijeha, teži od bolesti .. ne sreći me. Izgorjet ćeš u toj vatri u kojoj si mene spalio. Ne sjećam se. Ne umirem - dišem i živa sam.

17.02.2013.

“Ljudi nisu onakvi kakvih ih se sjećamo. Kako godine prolaze, sve više su onakvi kakvi bismo mi htjeli da budu i kako mislimo da ih se sjećamo." (Agatha Cristie)

Nisam sigurna da želim pokvariti misli o tebi, sjećanje i onaj osjećaj neke tihe radosti zbog minule patnje .. godine ne uništavaju sjećanja, naprotiv, samo ih uokviruju i svakim novim danom briše se jedan loši djelić uspomena. Kao kada sa neke odbačene stvari skidamo prašinu nakon dugo vremena, bez obzira na sve, ona će uvijek izgledati ljepša nego ikada i činit će se boljom i korisnijom, nego prije. Ali shvatila sam suštinu .. uvijek se trebamo sjećati razloga zbog kojeg smo baš tu stvar odbacili ! Shvatih .. nikoga neću voljeti kao tebe. Nikada. I ove potvrde prošlosti , samo su pečati koji su me osigurali za tebe, nikako povratak u njih. Svaki trenutak je slučajnost , u vezi s njima. Pa zar bih tebe mogla kriviti kada bi vratio sjećanja i shvatio da nijedna na mom mjestu ne bi bila bolja nego što sam ja ?! Dovoljno je da navrate u naše snove, kada im nedostajemo. Sasvim dovoljno, možda i previše da nas podsjete da su nekada bili tu i okupiraju nam misli. Izgubili su .. to ih slomi, pa nam se i u snovima znaju osvetiti. Do čitanja.

06.01.2013.

Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti.

Šta je to u ljudima prokleto? Zbog čega donose odluke koje druge kažnjavaju? Zašto zavisimo jedni od drugih? Koja je naša kazna? Ko je kome u namjeri dušman, a ko kome po postanku? Koja je razlika između ludosti i jednih i drugih? Ima dana kada pomislim da bih trebala vjerovati, ali svaki novi dan ugasi u meni tu oštru želju !! Ljudi su neprijatelji samo sebi i nikome više. Svaka njihova odluka njima je prepreka. Svaki njihov osmijeh koji šteti drugima , njima je samima kazna najteža. Kad treba tišinom ograditi svoje želje?

07.12.2012.

.. A na tvoj život ta je moja tuga pala, kao pokora .. kao rani mraz.

Ti snovi u kojima te sretnem, svaki put iznova se ostvare. Osjetih tugu u tvom srcu , ličio si na mene. I bez srca da sam bila, boljelo bi. Pružio si joj ruku, jer si znao da nijedna nije poput nje ispod ovog neba, pa opet .. bio si ja. Nije je srce prihvatalo poput one koja ti je srce iz grudi iščupala. Takva sam se budila i ja poslije svakog sna o tebi. Padala bih u zagrljaj onog koji mi je svu ljubav pružio. Mog velikog heroja. Moje nenadmašive ljubavi, moje iskrene zakletve , koju voljeh u Ime Onoga koji nam je srca podario. A ti? Bol duše moje, rana kojoj lijeka ne vidješe. Živi sa tim padom, jer bolje i da umreš moleći, nego da uništiš još jednu ljubav.

19.11.2012.

Kunem se vremenom, koje je početak i svršetak svega, da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

"Robe moj. Ti želiš i Ja želim, a na kraju će ipak biti onako kako Ja želim. Ako prihvatiš da bude onako kako Ja želim, daću da bude onako kako ti želiš. Ako ne prihvatiš da bude onako kako ja želim , umoriću te u onome što ti želiš,a na kraju će ipak biti onako kako Ja želim" Ti uvijek biraš najbolje za nas, a mi smo oni koji se kažnjavaju međusobno. Svoju Milost spusti na ovu zemlju od grijeha i pogledaj one koji se guše u čistoj krvi, dok oni što im iz očiju izbija oholost i zlo haraju ovim svijetom. Njihova srca je dokrajčilo zlo, njihova ruka je uzela ono što je pripadalo Tebi. Ti , Pravedni, znaš ono što je najbolje za sve, sačuvaj nas od zla, razum neka nam bude nagrada i naše najjače oružje.

30.10.2012.

Negde u meni je goreo led.

I tu noć, negdje oko pola noći osjetila sam kako podrhtavaju one sante od ljubavi. Nisam bila zabrinuta, ni nesretna, ni ogorčena, niti ljuta. Bila sam ispunjena. Osjetila sam olakšanje. Nakon pola noći, prve su potonule i nestale, ni jecaja, ni glasa, ni nostalgije. Već prvim znacima zore more je bilo mirno i znam da nikada , niko , ni za hiljadu godina neće moći saznati šta se ispod njega krije. Nikada niko neće znati da je nekada neko na tom istom mjestu volio jačinom onih oluja koje ruše sve pred sobom, niti da je samo jedna zraka otopila gromade bolesne od ljubavi.

24.10.2012.

Hajde da budemo zajedno danas i da nižemo dane jedan na drugi. Biću tvoj dokle god si ti svoja. Poznajući te , siguran sam da idemo ka večnosti !

Neiskrenost u iskrenim riječima. Obazrivost u ogromnoj nježnosti i velikodušnost u sumnjama. Žena zna sve. I sve i osjeti, a ja ti mogu dati garanciju da ću znati napraviti prave poteze. Dragi Bog zna, jer On je Jedini koji to može , a ja mogu samo da predosjećam i shvatam onako kako mi je to Njegovom voljom udijeljeno, On zna ako griješim i vjerujem da će mi , kao i dosad ukazivati na greške, onako da shvatim. A ovih dana mi osjećaji usmjeravaju svu pažnju na tebe i sretna sam zbog toga. Ti si isto, osjećam ! :)

14.10.2012.

Ljubav ruši zidine ponosa i taštine, ali bajke da pobeđuje .. to su budalaštine.

I više me ništa neće spriječiti da odglumim ravnodušnost, još ovaj put. Posljednji put, jer stigli smo do tog dijela. Usuđujem se pomisliti da nije gotovo i došao je moj red da stavim veliku crvenu liniju između granica naše ljubavi. Svela se na čekanje i na čežnju. Ko će od nas dvoje dobiti nešto od toga, pokazat će nam vrijeme. PS. OVa prokleta muzika u pozadini mog kutka će me dovijeka podsjećati na starca koji nikada neće prestati sanjati o lavovima. Prokletstvo. Bio je septembar i bila sam jaka. Hoću li nekada biti jača?! Najmiliji, ugodna i lijepa noć za vas :) ! Vaša ..

20.09.2012.

Da li čovjek sve, baš sve .. na kraju preboli ?!

Neću zaboraviti i preboljeti činjenicu da na ovaj dan uvijek padne kiša. Prokletstvo. Sjećam se .. !! Ne bi trebalo. Zaista ne bi trebalo. Loše je po mene što sam potpuno predana tajmingu koji već odavno otkucava godine, a Jesen je tu. Onako živa, onako tmurna kakvu i pamtim. Sve je ovo sasvim slučajno, vjerujte mi na riječ !! Slučajnost puka,ponoviću se godinama, paradoxalno bi bilo da prestanem,zar ne ? Vaša ..

17.06.2012.

Čujem da drugima radiš tačno ono što sam ja tebi uradio. Ludice .. trebala si da naučiš nešto iz mojih grešaka, a ne da ih ponavljaš.

.. Vrati se sve u istom onom obliku. Možda tegobnijem i bolnijem za nas, jer pređe dug put do istine i nazad, ali znam da se vrati. Teško je znati da si uz mene, a ne osjećati tvoje prisustvo. Zagrliti te jako samo u rijekim trenucima i znati da pripadaš nekome. Ti vidiš to, nekim drugim očima, koje nisu tvoje. I boriš se. Sam sa sobom da osjetiš koliku bol nanosiš na dušu onoga ko je već istetoviran od ožiljaka i nema snage da ostaje tu. Ja ne znam otići. Ja volim. Ti si taj koji me tjera od sebe. Bog zna. Ako ikada odem, to neće biti zato što sam željela, nego zato što sam izgubila bitku. Ostat' ću ruševina, ali ću morati poći, prije nego li bude prekasno. I od vas, dragi moji , odlazim. Prije nego li vam svojom tugom razorim svu sreću svijeta ili dodam bol na onu koja već postoji. Laku noć vam, najmiliji. Ostajem vaša !

20.05.2012.

Nemam ništa osim uvjerenja da sam častan. Ako i to izgubim - bit ću ruševina.

Jer znam da za nazad nema puta, ali nisam željela zarobiti ovu kapljicu sazdanu od snova. Pretvorila se u ogromnu rijeku, a snovi nisu isplutali. Vjerovatno su potonuli do dna i teško da će se naći heroj koji će ih i nakon mnogo godina iščupati odatle. Čak i ako rijeka presuši ! Snovi se ne vraćaju nakon što ih izgubimo, a u mojima je sve bilo tako perfektno zamišljeno ! A nada, jeste, ubica je !! Do čitanja. Samo vaša !

13.05.2012.

Duboko sam udahnuo prah njenog mirisa, znajući da je to jedina droga koja me može dići iz ovog ludila !

.. Jer jedno je znati da si jedini u nečijim snovima, a sasvim drugo biti samo mali dio tih snova. Konfuzno je sve to o čemu bih počela pričati, a strah u meni potiskuje na dno duše sve ono što ti ne priznaješ kao zbilju !! Boli. Jako boli i osluškujem negdje u dubini noći (vrijeme istine) tvoje riječi koje su me sledile. Ti si nestvaran poput onih egzotičnih oblaka, koji se pojavljuju u najljepšim bojama, samo ponekad i kojima se divimo. Ja sam shvatila , ali već je kasno, da sam željela snažno zagrliti te oblake ne dozvoljavajući im da ikada odu, međutim oni su to što jesu samo dok se kreću i cijelom svijetu pokazuju sunčev prah. Ja znam, srela sam te jednom i više nikad neću. Priznajem sebi da sam odsanjala svoj san. Odsanjala ga za nas dvoje i bio je tanak poput paučine , nesiguran poput magle, ali meni je bio savršen. Ja osjećam tvoju udaljenost i ona me prati. Taj san je moj život , nisam se željela probuditi i na oba oka vidjeti tvoj poklon - moj nemir. Ne shvataš i ne želiš, svaki osjećaj prema tebi nikada neće nestati. Upozorili su me. Da ostanem .. red je moj!! Odlazak nećeš zaobići, jer si dragocjenost koju sam upoznala do kraja!! Volim te , cijelim ovim bićem, ali te puštam da biraš onu stranu koja će te sretnijim učiniti i tvoju posebnost u što boljem svjetlu prikazati. Do čitanja, jer tako sam željela .. !!

12.04.2012.

Samo su dvije stvari beskonačne - svemir i ljudska glupost !! Za svemir , baš , i nisam siguran.

Prezrela sam nepravdu još onog dana kada sam uvidjela da se protiv nje ne mogu boriti svom silinom svoga bića, ali u meni nikada neće biti opravdana, to vam mogu garantovati. Ono što je u meni probudilo neki unutarnji nemir posljednjih par dana je više od nepravde. Ljudska glupost. Donesoh zaključak, koji prethodno nikad nisam ni razmotrila, kao jednu od mogućih i postojećih opcija. Ako bezgranično glup čovjek ima bilo kakvu vrstu vlasti u rukama, vlast koja ne mora biti potpuna, već dovoljno velika da manipulira vašim emocijama. Ovdje više nije riječ o ljudskim kvalitetama, jer sve više uviđam da su one toliko rijetke i da im prijeti potpuno uništenje, ovdje je riječ o tome ko sam ja i kakva sam to osoba? Neiskrena? Nestalna? Neodgovorna? Bezobrazna? Iskrena? Pravedna? Odgovorna? Elokventna? Kombinacija ovih epiteta je sigurno opis mnogih od nas, pa tako i mene, ali izgubila sam sebe kada sam shvatila kolikom količinom gluposti sam okružena. Nisam više sigurna da me zaboljelo, ali sam pokazala sebi još jednom u životu da sam nadjačana emocijama uspjela spasiti ovo malo ljudskosti što sam sačuvala kroz borbe sa stvarnošću !!

10.04.2012.

Čuvajte se bijesa strpljive osobe !!

Osjećaj nesigurnosti, nemiri i bespomoćnosti, bude u meni nagon da napišem i ovaj post. Skupljanjem ogorčenosti ništa se ne mijenja, u čovjeku se bude negativne osobine, nalik onima - zna se kakvima, ne vrijedi ih spominjati. Danas uvidjeh i još jednom potvrdih sebi da suočavanje sa strahom od zlih , ljubomornih i podlih ljudi nije problem svakodnevnice, nego problem psihe i problem onoga što jedna nestalna osoba ne uspijeva riješiti nasamo sa sobom. Ovo nije nikakva vrsta psihološke edukacije vama, nego još jedan moj pokušaj da ovoj elektronskoj hartiji kažem ono što se govori u povjerenju. Ne želim mrziti. Ne želim uništavati ono što sam napravila u sebi i čime se ponosim. Naprotiv, želim uživati u onom osjećaju kada oni koji svoj problem ne mogu riješiti, izjedeni ljubomorom uništavaju sami sebe !! Hvala vam što postojite. Ovo nije tripovanje da sam najvrjednija, naprotiv, ovo vam je hvala što mi dajte do znanja koliko vas boli svaki korak prema vrhu, dok tonete i gušite se u ljubomori. Ovaj post nećete pročitati, jer vi znate samo za jadna prepucavanja, a ko će se kome osmjehnuti, znaju Bog i vrijeme. Hvala još jednom !!


Noviji postovi | Stariji postovi


Ma hitni papuče u vis, žalosna panonska vilo, za tvoje dugme sedefno, ja noćas kraljevstvo dajem. I lupni daire o bok, ramena pospi Aprilom, pa ponizi ovaj mrak, tim svojim lucidnim sjajem, zaigraj bosa i prkosna!!

Gdje god bih došla, izazvala bih razdor. Ne zato što sam bila idealist, nego zato što sam bila nalik na reflektor koji otkriva glupost i besmisao svega i svačega. Osim toga, nisam se znala uvlačiti u guzicu !
Godine su me ispekle
na tihoj vatri
naučile me da više iz kurtoazije
ne radim ništa besplatno
i obratno
sve ima svoju cijenu
zakon tržišta nije ubožnica
punuda i potražnja diktira
cirkulaciju proizvoda
znaš kako je
jebiga
ljudi kao mi su rijekost:
nešto kao penzionerski osmijeh prosutih zuba
osjetila prostituke
ili medvjeđa motivacija za svako sljedeće buđenje
ljudi kao mi
ne daju se svakome konzumirati
godine kurtoazije su prošlost
mjerljiva monetama
mene nećeš naći u čoporu dekodiranih osjetila
kemijskih vikenda
i lažnih osmijeha
dodir moje ruke nije slučajan
mene nećeš naći na kragni tuđih muževa
ni u kandžama brđanina dođoša
devalvacija današnjice kao da mi kaže:
na dobrom si putu
dovoljno različita
da sa strane skeniraš ljudske živote
i tek ponekad, kroz zube opsuješ,
pokoju pjesmu .

Neću stajati mirno,u tišini,biti poslušna,skromna, neću. Ja ću se pretvoriti u hvalospjeve, visoke tonove koji lome staklo i prolivaju tečnost. Ja se ne bavim konzervacijom. Ja sam lovac na krupnu divljač, a vi ste ta divljač.
Morate već jednom shvatiti ja samo na sebe podsjećam, ovako pijana od snova i prokleta od povjerenja. Poslije mene slobodno dišite i vi sa rukama od crijepa, i vi sa rukama od kolača. I prelamajte se u bezbroj nijansi, od crne, od bijele - nikad me nećete stići jer bila sam drukčija prizma. Ja sam ispred nosa svih vrlo poštovanih pronalazača prva uspjela da patentiram pod istim rednim brojem osmijeh zanosa i cinizma. Ja sam ispred nosa svoje vrlo cijenjene generacije prva išala da onjušim oblake i prva se namrštena vratila. I sad znam
da je mudrije učiniti korak van sebe, nego proći milione kilometara u svojim grudima. Inače,
bila sam pomalo vanbračno zaljubljena u vjetrenjače i stanične restoracije i pošteno sam,
čini mi se, platila kiriju što sam živjela među ljudima. Nije mi žao što sam ispala naivna
kao dimnjak – sanjalica koji za života čeka da ga proglase za vulkan, iako nisam bljuvala ni pepeo ni žar put oblaka i ptica. Ja sam vječito cvetala plavo i to bez razloga plavo kao jorgovan u blatu ispred kasapnica. Ja sam mislila: dobro, razmrskajmo usijane celenke o zid,
možda će se iz toga izleći nekakvi dani. Ja sam mislila: dobro, sve grobare na baštovanski kurs, možda ćemo naučiti na kosti da kalemimo cvijet. Sad mi zbilja više ničega nije žao
i neću urlati ni sliniti u rukav ako sutra neko ko bude pozvan da nišani - na mene prstom ne nanišani. Pljujem ja pomalo na vas, nadmeni budući. Kad umrem, samo će mi biti žao ptica, jer sve vrijeme sam sanjala letove, pa ono drugo za mene nije imalo naročitog smisla i značenja. A vi se nasmijte kad spuste u raku velikog klovna i njegove nerazumljive svjetove
umorne od životnog segaćenja. Vi možda shvatate: bila sam tu da vam prstom na usni napišem osmijeh i na trepavicama suzu u isti mah. Bila sam razapeta čelicna žica
između bivših koji sve lijepo veruju i budućih koji u svemu traže trik. Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom i kišobranom u ruci, i svima vam je zastajao dah. Kažite hvala sto se nisam prekinula i zgrušala vrijeme u crven krik. Hoću da čujem taj aplauz
kojim ste dlanove raskrvarili, pod ogromnim šatorima neba naduvenim od riđih vjetrova što oluju obećavaju. Ostalo može da ostane kao i kad sam disala. Neka se lepršaju suknje i marame. Nek neko nekom zariva nož u vrat, i neko nekom i dalje sapuće: draga. Neka izgleda kao da sam se vrlo učtivo i diskretno udaljila i u slivnike prospite svaki drugi smisao. Na kraju: ne umivajte me, molim vas. Maramicom mi pokrijte lice, ako vam smeta moja budalasta maska. Upalite sve ulicne svetiljke i reklame neka grad izgleda kao arena
prije mog odlaska. I ko zna, možda ćemo samo svoju prazninu dati na čuvanje grobovima,
a mi ćemo ostati da se cerimo ovdje negdje u travi, ovdje negdje u lišću, ovdje negdje pod kamenom i dalje nevjerovatno živi.

Postoji u meni mnogo čežnji i mnogo težnji i još više želja, neostvarenih maštanja i svijeta iz oblaka. Da li ću se ikada prizemljiti ni sama ne znam. A i ne želim. Želim uvijek biti dijete, jer jedino tako mogu da opravdam ponekad suze u svojim očima.
Moja sloboda i moja sigurnost samo su prividni. Uporno pokušavam da se oslobodim svoje smotanosti, svoje stidljivosti i nesigurnosti, ali još uvek nisam uspjela da otkrijem onaj prauzrok koji me je, eto, doveo da se u odnosu sa ljudima ponašam tako. Otkrijem li njega, riješit ću sve.
Jedino kada pišem ja sam lav! Inače, običan sam miš koji pokušava da strugne u prvu mišju rupu. Papir je jedino bojno polje gdje mi niko ništa ne može. Ali, kada bi život bio papir, kada bi svi problemi bili od papira – kako bi se lako dali zgužvati!

Najdraži

prolaznika ..
100182

Powered by Blogger.ba

[b] [/b]